Prejmer. Općina je po broju stanovnika (8.472) malo manja od, recimo, Šekovića, duplo manja od Gruda, a pet puta manja od općine Velika Kladuša, ali za Prejmer, ako je mjerilo UNESCO-ov popis svjetske baštine, zna cijeli svijet. Na popisu se, kao i još šest drugih u Transilvaniji, našla crkva-utvrda sagrađena sredinom 13. stoljeća.

Šetnja gradićem, smještenim u okrugu Brașov, ne odaje dojam da je Prejmer išta više osim malo veće selo, mada je zgrada Općine dokaz da službeno nije tako. Iako je Prejmer, kao i čitava Transilvanija, stoljećima bio dominantno saski, odnosno njemački, potom mađarski, a najmanje rumunjski, sada je stanje, kao i drugdje, obrnuto, pa se, iako to prvi put vidimo, ne čudimo mnogo što se u zgradi Općine nalazi i sjedište ovdašnjeg pravoslavnog dekanata, inače dijela arhiepiskopije Sibiu.

Crkva je prekoputa Općine, ogromna, s dva visoka tornja, nova, posvećena 2017. svetim Trima Jerarsima što nas pozdravljaju s pročelja. Ne samo da je otključana, a običavamo ući u svaku takvu, nego smo banuli usred liturgije. Od poda do tavanice sve je oslikano, rasvjeta odlična, naravno da ćemo napraviti i koji snimak, prvo izdaleka i ispotiha, ali kako – ipak su turisti ovdje svakodnevica i bezbeli da, kao i mi, nerijetko zagavljaju pravo na službu – niko ni na koji način ne reagira, onda i izbliza, s prostora između vjernika i popova ispred drvenog sitno izrezbarenog ikonostasa. Zaboravih koji je blagdan bio, uglavnom na stolu blizu oltara na blagoslov čeka desetak torti s udjevenim svijećama i nekoliko boca vina.

M.J. | Bljesak.info / Potrefili smo na liturgiju

Toranj crkve-utvrde vidljiv je izdaleka, ali ne žurimo, grjehota bi bila ne potrošiti koju minutu na kuće različitih boja; na mnogim je pod krovom ispisana i godina gradnje, a neke su starije od 150 godina, mada – izuzev arhitektonskog stila, koji lagano mrije – izgledaju novo kao da su jučer dovršene. Uz jednu se prislonila okrugla kula sasvim nalik srednjovjekovnim, a na vrhu krova joj šiljak sličan džamijskom alemu. Da ima veze sa srednjovjekovljem, mada su šanse male, to može i nekako, ali sa džamijom ovdje teško – Prejmer je bio prvo transilvanijsko mjesto na koje su, preko prijevoja Buzău, udarili Osmanlije, što je hrvatsko-ugarskog i češkog kralja, a nekolioko godina pred smrt i rimsko-njemačkog cara Žigmunda Luksemburškog i natjeralo da krajem 14. stoljeća od crkve napravi utvrdu. Malo dalje još jedna kula, samo sada četverostrana, nažalost posred srijede oblijepljena jumbo plakatima neke optičarske tvrtke. U središtu visoki mramorno-drveni spomenik s imenima poginulih u Velikom i u Drugom svjetskom ratu. Imena odreda rumunjska, Nijemci su, jasno, bili na suprotnoj strani. Na bočnim stranama postamenta jedan konjanik i lice nekog ko, sudeći po čelenki, nikako nije mogao imati veze sa svjetskim ratovima. Taj neko je, vidjet ćemo kasnije na jednoj od info-ploča, Mihai Viteazul (1558. - 1601.) ili Mihael Hrabri, gospodar Vlaške od 1593. do 1600., malo prije smrti i vladar Transilvanije i Moldavije. Mjesto na postamentu zadobio je naknadno, u 19. stoljeću, stvorenim narativom ujedinitelja Rumunja.

Crkva-utvrda poizdalje izgleda samo kao utvrda, a izdaje je vrh crkvenog tornja, ujedno i nekadašnje osmatračnice, što nadvisuje bedeme kružne citadele debele između tri i četiri i visoke čak 12 metara. Nekad ju je okruživao duboki jarak s vodom preko koga se kroz željezna vrata prelazilo pomičnim mostovima, a osim kroz brojne puškarnice obrana utvrde djelovala je i jednom neobičnom ratnom napravom, poznatom kao „orgulje smrti“; radilo se ustvari o nekoliko topova postavljenih zajedno koji su, jednim potezom, ispaljivali đulad u razmacima od svega nekoliko sekundi, što je ne samo izazivalo neviđenu paniku među napadačima već im je, „poklapajući“ veće područje u komadu, nanosilo ogromne gubitke. „Orgulje smrti“ predstavljale su vojnu tajnu najvišeg stupnja, a utvrda s odlično osmišljenom i dobro branjenom opskrbnom platformom, dvije kule, dva bastiona i kapi-kulom smatrana je najtvrđom u Transilvaniji.

M.J. | Bljesak.info / Pred ulazom u utvrdu

Utvrdu su gradili Sasi, a obnavljali i, mada prilično neznatno, prepravljali njihovi potomci, a oni su takvi da ni u teškoj opasnosti ne zapostavljaju estetiku. Vidljivo je to već ispred ulaza u utvrdu, koji podsjeća na renesansno crkveno pročelje s tunelom. Na kraju tunela – to su ona željezna vrata – debela metalna rešetka čiji bi šiljci onoga ko se pokuša provući silom pretvorili u mesne rezance. Duguljasto unutarnje dvorište, stepenica, verandi, lučnih prolaza i vrata na sve strane, ne znamo kud bismo prije. U suvenirnici se, izgleda, čim zauzimaju prostora koliko svi drugi suveniri zajedno – sreće nikad nikom dosta! – najbolje prodaju potkovice, uglavnom višebojne i s raznim ukrasima.

Za početak, nakon što obiđemo dvorište, ostajemo vani, verući se utvrdom s unutrašnje strane – kompletni zidovi su, da bi poslužili i u svakodnevnom životu, kad nema napada ni rata, na četiri etaže načičkani sobama. Jest da gdjegdje stoji zabrana prolaza ili upozorenje da je pentranje opasno, ali kako niko ne obraća pozornost, ne zastajemo ni zbog toga, a ni zbog prijeteće škripe dasaka pod nogama.

Inače je ogromni kompleks, u dobroj mjeri pretvoren u muzej, ispunjen raznoraznim zbirkama. U dvjema tipičnim saksonskim sobama lutke u narodnoj nošnji, visoki oslikani kreveti puni vezene posteljine, a na zidovima kompleti keramičkih vrčeva, plitica i tanjura, u susjednoj prostoriji glazbeni instrumenti i more kojekakvih sitnica koje s njima nemaju nikakve veze, u još jednoj tkalački stan, pa opet puno posuđa, samo sada metalnog, pa gargaše, grebene, češagije, zvona, srpovi, kosijeri i stotinu drugih alatki i naprava potrebnih jednom uzornom domaćinstvu. Etnografski postav stoji u još barem šest-sedam soba, a krupnije stvari poput starih vršilica, plugova, tijesaka, kovačkih i drugih strojeva naredane su na jednoj strani prizemnog dijela. Sačuvana je i podobro stara školska učionica s drvenim klupama i računaljkom „na bobke“, ukrašena slikom koja ilustrira 1768., pretpostavljam godinu tijekom koje je škola započela s radom. U jednoj od dvorana postavljena je izložba s panoima na kojima se može pročitati kako je tekla obnova sedam onih s UNESCO-ove liste i nekoliko stotina drugih transilvanijskih crkava-utvrda.

I pored svega navedenog (i nenavedenog), još je puno praznih prostorija i uglavnom neosvijetljenih, mračnih hodnika, čitav jedan labirint u kome je moguće i načas se dezorijentirati i izgubiti. U jednoj od prostorija još jedna metalna rešetka, samo sada drvena, ali ne manje opasna; montirana je uza zid, što ukazuje na to da se radilo o nekom tajnom prolazu ili mogućoj klopki za one koji ipak uspiju provaliti u utvrdu.

M.J. | Bljesak.info / Najstariji triptih u Transilvaniji

Vani ćemo, ali samo zato što ne znamo kako se i može li se negdje iz tvrđavskog dijela izravno u crkvu. Prvotno je ovdje stajala crkvica iz 12. stoljeća, a novu, početkom narednog stoljeća, po ovlaštenju dobivenom 1211. godine od ugarskog kralja Andrije II., grade Teutonski vitezovi. Bila je, jasno, rimokatolička, ali je, nakon što Sasi u većini prihvate luteranski nauk, iscurila iz papinskih prstiju. Gotika, visoka, neki kažu i burgundska, kakvu su uveli i forsirali cisterciti iz znamenitog samostana Cârța u istoimenom selu između Sibiua i Făgărașa. Uzevši u obzir detalje koji su nama laicima uglavnom strani i daleki, stručnjaci su crkvu datirali u drugu trećinu 13. stoljeća. Naravno da je i ovdje bilo prepravljanja, ali je sve, kako izvana, tako i iznutra, vraćeno na staro tijekom od države poduzete akcije restauriranja transilvanskih crkvi, provedene od 1960. do 1970., bez čega nije bilo šansi za upis na UNESCO-ov popis, kamo je stigla 1999.

Izvana crkva, valjda jer je stisnuta između visokih tvrđavskih bedema, izgleda mala, ali iznutra je dojam suprotan, ponajprije zbog visine svodova, ali i prostora koji zaprema. Klupe izrezbarene, a preko zadnjih u redovima, po ovdašnjem običaju, izvješeni sagovi, pjevnica i propovjedaonica oslikane, crkveni namještaj ukusan, ali, svojstveno luteranima, bez raskoši, po tavanici gotička „paukova mreža“, na jednom od zidova spomenik s imenima poginulih u Velikom ratu, dopunjen slijepim vratima s bakroreznim vojnikom pod šljemom u samrtnom grču. U bočnim kapelama stoljećima stari nadgrobnjaci s fino izvedenim natpisima, a kruna svega je prekrasan oltarni triptih datiran u razdoblje između 1450. i 1460., najstariji sačuvani u čitavoj Transilvaniji.

Druga postaja nam je 80 kilometara udaljeni Făgăraș, gradić nešto veći od Prejmera (oko 36.000 stanovnika). Ima u Făgărașu, a još više u okolini, puno zanimljivih mjesta, od utvrđenih crkava u selu Cincu (12. st.) i u Cincșoru (14. st.) te bazilike u selu Hălmeag (12. st.), preko već spomenutog cistercitskog samostana Cârța (1202.) i drugog, Sâmbăta de Sus, sagrađenog 1657., blizu koga je i dvorac Brâncoveanu, pa do dvorca Brukenthal u mjestu Sambata de Jos, ali vremena imamo samo za obilazak grada. I u gradu su bogomolje vrijedne viđenja (reformatorska iz 1712., franjevačka, poznata i kao crkva Paterilor iz 1737., crkva Svetog Trojstva iz 1783., sinagoga iz 1870., grkokatolička svetog Nikole iz 1912.), ali vjerojatno, mada neke od njih nisu male, sve zajedno mogu stati u novoizgrađenu pravoslavnu katedralu svetog Jovana Krstitelja. Prije manje od stoljeća, 1930., kad je ovo već definitivno bila Rumunjska, pravoslavaca je u Făgărașu bilo jedva zera više od trećine, ali se u međuvremenu, budući da Nijemci i Mađari samo odlaze i odlaze, sve promijenilo u njihovu korist, pa ih je trenutno više od 92 postotka.

M.J. | Bljesak.info / U fagaraškoj crkvi

Nailazimo i na neke od spomenika, a najpoštovanije je poprsje Gospođe Stanca, poprilično muškobanjasto izvedene supruge već spomenutog Mihaila Hrabrog. Postavljeno je na visokom postamentu ispred fagaraške utvrde, u koju se, zajedno s oboje djece, povukla nakon poraza muževljeve vojske u Bitci kod Mirăslăua 1600. godine. Uskoro će od velikašice postati taokinja, a nakon što joj muža skrate za glavu, sluškinja novih gospodara. Ispred Doma kulture čudan kosturasti kip Gheorghea Cârțana (1849. - 1911.), poznatog i pod nadimkom Badea Cârțan, seljaka koji se, kako je znao i koliko je mogao, borio da Transilvanija postane Rumunjska. Za svoje ideale je i ratovao, ali se za njega najviše pročulo kad je, oboružan samo drvenim štapom, pješice krenuo (i prebacujući se na razne načine, stigao) čak u Rim, vođen željom da vidi Trajanov stup i da prikupi svjedočanstva o latinskom podrijetlu Rumunja.

Blizu katedrale, u istoj ravni, stoji obelisk Rumunjima poginulim u Velikom ratu. U podnožju spomenika je brončani orao raširenih krila s križem u kljunu, a na vrhu križ u lovorovom vijencu. Uz jezero što okružuje utvrdu je prije devet godina postavljen poveliki Spomenik antikomunističkom otporu, oko čijeg podizanja su se, kao i u mnogim drugim rumunjskim gradovima, ujedinile sve stranke i sve vjerske zajednice. Na pročelju piše: „Sveti mrtvi u tamnicama i tamnicama/Sveti mrtvi u bitkama i olujama/Stvorili smo vam ikone/ I nosimo vas okrunjenih čela..." Tako Rumunji, dok se kod nas još uvijek slave diktatori, a njihovi sljedbenici sjede u najvišim državnim institucijama. Radnici što službeno restauriraju, a ustvari iznova prave jedan od mostova što vode u utvrdu, ne mare ni za (anti)komuniste, ni za politiku, pa im je prostor oko spomenika poslužio kao odlagalište građevnog materijala.

M.J. | Bljesak.info / Dvorac Făgăraș

Upravo radnici, odnosno radovi, razlog su što se ne može u jednu od najljepših utvrda koje ikad vidjesmo. Prostrana je, utopljena u jezersku plavet, u kojoj se bajkovito oslikava. Uzalud pravimo dugi krug, kapija je zaključana i na mostu koji je već obnovljen.

Utvrdu je 1310. godine dao podići transilvanijski guverner Ladislav Apor, a ugarski kraljevi davali su je na korištenje transilvanijskim vojvodama. Kako je oduvijek i tvrda i lijepa, od utvrde se polako pretvara u raskošni dvorac, pa ju je ovdašnje plemstvo nerijetko biralo za mjesto održavanja raznih sabora, a ni crkveni ljudi nisu bježali od nje. Štoviše je, nakon što je 1721. godine Făgăraș postao sjedište rumunjske grkokatoličke biskupije, jedno krilo postalo sjedište biskupa, a uskoro potom i kneževska rezidencija.

Pravimo barem stotinjak slika; odakle god se okine, ispadne čudesno, ovdje bi se i slijepac prometnuo u umjetničkog fotografa. Iako smo vidjeli sve što se da vidjeti, ne odlazimo već čekamo sumrak, da i dvorac i Făgăraș potonu u noć.